Osnovna škola fra Pavla Vučkovića Sinj

Alfred Bernhard Nobel, švedski kemičar, pronalazač, filantrop, mirotvorac, kozmopolit i industrijalac, premino je 10. prosinca 1896. u San Remu (Italija) od posljedica krvarenja u mozgu.

Na dan njegove smrti u Stockholmu se svake godine dodjeljuje Nobelova nagrada.

Filantrop (grč.)
Osoba koja voli ljude i brine se da im bude bolje, čovjekoljubac.

Kozmopolit (grč.)
Čovjek koji čitav svijet smatra svojom domovinom.

Volio je sebe nazivati dobročiniteljem čovječanstva.

Rođen je 23. listopada 1833. u Stockholmu. Njegov otac Immanuel Nobel bio je pronalazač (izumio je šperploču), ali bez novca da svoje ideje ostvari. Posebno se zanimao za korištenje baruta, u ono vrijeme praktično jedinog poznatog eksploziva, pa je to svoje zanimanje prenio i na sina. Alfredova se obitelj 1842. preselila u Rusiju, gdje su Alfred i njegova braća, s obzirom na to da se materijalno stanje obitelji popravilo, imali najbolje učitelje.

Alfred je osim materinjeg švedskog izvrsno govorio ruski, francuski, engleski i njemački jezik te je bio veliki poklonik prirodnih znanosti. Nije se ženio, ali je navodno imao dvije velike ljubavi: barunicu Bertu Kinsky i mlađahnu Austrijanku Sophie Hess. Sophie ga je ostavila i udala se za nekog mladog austrijskog činovnika. Svoj najvažniji izum izumio je 1865. - detonacijsku kapsulu koja je sadržavala živin fluminat, osjetljiv eksploziv pomoću kojeg se nitroglicerin mogao sigurno paliti u svako doba. Taj upaljač bio je osnova za svu daljnju tehnologiju eksploziva ali ipak nije postigao ništa da bi se nitroglicerin mogao lakše prevoziti ili baratati njime. Stoga je potražio način da ukroti nitroglicerin. Očito je rješenje ležalo u tome da se nitroglicerin preradi u krutu materiju kojom bi se moglo rukovati i to tako da se kakva porozna supsatnca namoči u njemu. Ispitao je sve vrste poroznih, neeksplozivnih, kemijskih inertnih tvari: papir, drvene otpatke, prašinu od razmrvljenih opeka, suhu ilovaču, sve dok 1887. nije nadošao na nesvakidašnju, iako prilično rasprostranjenu rudu - infuzorijsku zemlju.

Tako je nastao eksploziv, nalik na tijesto, koji je bio za 25 % slabiji od čistog nitroglicerina, ali unatoč tomu mnogo snažniji od baruta (koji se tada tvornički proizvodio) i lako se njime manipuliralo. U to doba kružila je priča da je Nobel slučajno nabasao na svoj izum kada je malo nitroglicerina prokapalo u infuzorijsku zemlju kojom su, za zaštitu od oštećenja, bile obložene neke posude. To naklapanje veoma je smetalo Nobela te je vrlo odlučno izjavio da do svog otkrića nije došao slučajno već da je ono rezultat sustavnog istraživanja koje se zasnivalo na ocjenjivanju tehničkih problema. Kasnije je Nobel izumio gelignit (mješavina nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze) koji je bio snažniji i čak se lakše s njim manipuliralo nego s dinamitom.

Bio je veoma plodan pronalazač, a o tome rječito govori činjenica da je patentirao čak 355 izuma.

"Predstavili su me kao 'genija zla', kao 'trgovca smrću', a ja sam samo radio za dobrobit čovječanstva. Jedini cilj mog života bio je širiti znanje, uvjeren da to znači prije svega širiti blagostanje" - pisao je Alfred Nobel 1896., pred kraj života, svojemu nećaku.

Kada je nekoliko mjeseci kasnije otvorena Nobelova oporuka njegov rođak, braća i ostala rodbina bili su neugodno iznenađeni jer Alfred ih je u potpunosti isključio iz oporuke. Umjesto rodbini Nobel je svoje golemo bogatstvo od 31,5 milijuna švedskih kruna ostavio "čovječanstvu".

Oporuku je Nobel, navodno, napisao na komadiću poderanog papira 27. studenog 1895. u Parizu. U oporuci je, između ostalog, pisalo: "Nagrade se trebaju dijeliti isključivo za zasluge bez ikakvih obzira na nacionalost!" Grižnja savjesti zbog zloupotrebe njegova izuma bila je tolika da je Nobel sam sebe nazivao "bijednim nedonoščetom koje je milosrdni liječnik trebao ubiti čim je prvim krikom nagovijestio svoj dolazak na svijet".

Četiri godine nakon njegove smrti, 29. lipnja 1900. utemljena je Nobelova nagrada, a 1901. dodijeljene su prve nagrade za fiziku, kemiju, medicinu, književnosti mir. Kada je uprava Nobelove zaklade raspravljala o područjima za koja će se dodijelivati nagrada u raspravu se umiješala i austrijska barunica Berta Kinsky von Tettau, životna ljubav Alfreda Nobela i jedna od najvažnijih osoba tadašnjeg pacifističkog pokreta. Ona je Nobelovoj zakladi predložila da utemelji nagradu za mir. Barunica Kinsky (udana Suttner) dobila je Nobelovu nagradu za mir 1905. Nobelova nagrada za ekonomiju dodjeluje se od 1958. Mnogi se, međutim, pitaju zašto kemičar Nobel nije predvidio nagradu za matematiku. Za to postoji nekoliko objašnjenja. Najsočnije je ono prema kojem je za to kriva neka žena koju je Nobel navodno volio, a koja je bila ljubavnica poznatog švedskog matematičara Goste Mittaga-Lefflera. Ipak taj trač nikada nije potkrijepljen povijesnim dokazima.

Nagrade za kemiju i fiziku dodjeluje švedska akademija znanosti, za medicinu (i filozofiju) Institut Karolina u Stockholmu, a za mir povjerenstvo od pet članova koju bira Norveška narodna skupština (Storting).