preskoči na sadržaj

Osnovna škola fra Pavla Vučkovića Sinj

Login
KNJIŽNIČNI KATALOG

 

KLIKOM NA SLIKU PRETRAŽUJETE KATALOG I TRAŽITE KNJIGE

 

 


 

 

DIGITALNI ŠKOLSKI LIST "POD KAMIČKOM"
Priloženi dokumenti:
Pod kamickom 2022.-2023..pdf

Brojač posjeta
Ispis statistike od 28. 10. 2013.

Ukupno: 28249
Ovaj mjesec: 361
Ovaj tjedan: 45
Danas: 45
Godišnji plan i program/Kurikulum

 

EKO-ŠKOLA

Naša škola je i dio
međunarodnog projekta
Eko-škola.
Međunarodne Eko- škole
su program osmišljen za provedbu
smjernica odgoja i obrazovanja
za okoliš na razini čitavih škola.
 
 
Reci NE nasilju!!!

Kalendar
« Svibanj 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
29 30 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31 1 2
3 4 5 6 7 8 9
Prikazani događaji

Poznate tražilice

Časopisi

 

Mudre misli

  

 
CARNET WEBMAIL

Korisni linkovi


Školsko zvono
 
Jutarnja smjena
 
Sat Početak sata Kraj sata
1. 8,00 8,45
2. 8,50 9,35
3. 9,40 10,25
  Veliki odmor
4. 10,45 11,30
5. 11,35 12,20
6. 12,25 13,10
 
       
Zbornica

Hrvatski obrazovni portal za

učitelje razredne nastave

 

PRIJAVA NA STRUČNE SKUPOVE

Za djecu i obitelj

Online rječnik

 

           KLIKNI ME

Sinju grade...

Video razglednica Sinja

 

Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Međunarodni dan osoba s invaliditetom, 3. prosinca
Autor: VESELA KODŽOMAN BARAĆ, 3. 12. 2014.

Povijest Međunarodnog dana osoba s invaliditetom potječe iz davne 1956. godine kad je u rudniku ugljena Bois du Casier u Belgiji planuo požar u kojem su stradala 262 rudara. Ta se nesreća pamti kao rudarska nesreća sa najvećim brojem ljudskih žrtava u nekom rudniku ugljena. U spomen na taj događaj određeno je i obilježavanje Međunarodnog dana osoba s invaliditetom.

Cilj obilježavanja Međunarodnog dana osoba s invaliditetom potaknutog od strane Ujedinjenih naroda 1992. godine, je postizanje boljeg razumijevanja problema invaliditeta u široj društvenoj zajednici te ostvarenja svih prava koje osobe s invaliditetom imaju, kao i njihove potpune uključenosti u društvo u kojem žive.

Pravobraniteljica osoba s invaliditetom Anka Slonjšak istaknula je da tu skupinu građana sve više pritišće siromaštvo. U njezin ured stiže sve veći broj pritužbi, žale se na nedostatak osnovnih sredstava za život.

U Hrvatskoj živi 517.311 osoba s invaliditetom, a osobnu invalidninu od 1.250 kuna prima njih samo 22.000.

Slonjšak je dodala da je godinu na izmaku obilježio i pritisak roditelja na sustav kako bi svojoj djeci s teškoćama u razvoju osigurali pravo na obrazovanje zajedno s vršnjacima.

Poštovanje prava osoba s invaliditetom jamstvo je da živimo u zdravom društvu.

 


Kolica, bijeli štap ili štaka

Autor:

Ovaj blog pišem da podignemo svijest, a ne da je spustimo. Mislimo li na osobe s invaliditetom kad ne mogu ući u dućan, kad mašu ispred vrata, da ih teta prodavačica vidi? I zatim suzdržano pita A kako vam mogu pomoći da uđete u dućan?. A ja sarkastično kažem: pa dignite me na zadnja dva. Ona kaže: Ja nisam toliko jaka. Ja na to odgovorim: Ja nisam jak fizički, ali sam jak u glavi.

Ili kad me ista ta prodavačica u dućanu pita kako znam koji broj trenirke nosim, a ja kažem: žao mi je, nemate kabinu u koju mogu ući moja kolica pa ću morati raditi striptiz, ali molim vas nemojte vrištati. Ja sam kao i svi drugi muškarci, samo je jedna razlika - ja sjedim dok se svlačim, a oni stoje.

Isto je tako kad moj prijatelj Vojin Perić ide gradom i pika sa svojim štapom pa se ljudi zalete u njega, ne vide ga pokraj svojih zdravih očiju, a on kaže: Hoćete moj štap da se bolje snađete?

Ovih dana se meni dogodila jedna ružna priča, kao osobi s invaliditetom. Ukinuta mi je osobna invalidnina jer sam prešao takozvani cenzus i vjerojatno više nisam invalid po tom zakonu. Zanimljivo, jer se ja i dan danas rolam u kolicima i kako da državi objasnim da sam ja i dalje invalid koji zeza sve oko sebe?

Tako da država pokazuje da je bolje prositi i tražiti ljude da daju sitno nego zarađivati i pokazivati da smo dio društva. Meni je užasno teško kad vidim gluhonijemu osobu koja pokušava zdravoj osobi objasniti u instituciji što ona želi. A kad je institucija ne razumije jer nisu išli na takozvani znakovni jezik pa da nauče kako komunicirati sa osobom koja je gluha ili nagluha. I onda dolazi šum u komunikacijskom kanalu, kao šumeći C vitamin.

Kako je njima? Prvo, ne mogu čuti glazbu. Ne mogu čuti hardcore glazbu. Ne mogu nikoga oko sebe čuti, nego ih ljudi moraju dotaknuti kako bi shvatili da ih nešto trebaju. Oni najbolje komuniciraju kad mogu nešto napisati, ali nisu svaki put u prilici da imaju papir i olovku uz sebe i mogu objasniti što trebaju. Jedini svijet u njihovu prozoru su njihove kolege koji su isto gluhi i nagluhi.

Sad ću se opet vratiti na svog prijatelja Vojina Perića koji se godinama bori za Dramski studio slijepih i slabovidnih Novi život, da dobiju status kazališta, a ne socijalne ustanove. No Ministarstvo kulture ima mrenu na očima pa to ne vidi. Morate otići na njihove kazališne predstave i vidjeti i percipirati što oni rade. Rade velika kazališna djela i time pokazuju svoju kreativnost. I to od 1948. što pokazuje da je kazalište jako staro. Pokazuje još jednu vrlo pozitivnu činjenicu – da je tih dana netko mislio o slijepim i slabovidnim osobama i prepoznao njihovu kreativnost. Ja bih volio da to kazalište ostane i dalje pozitivno živjeti jer rade savršene predstave, a koliko ja znam, nitko nije pao sa bine iako je slijep. Možda se netko popiknuo, ali to se događa i njihovim zdravim kolegama makar vide i čuju.

Sad ću na sarkastičan način Broja Jedan iz stripa Alan Ford napisati kako institucije u Hrvatskoj vide osobe s invaliditetom.

Evo, opet onog tamo, stoji ispred ureda za socijalnu skrb, a ispred njega stube – kaže socijalna radnica. Izlazi portir i pita: A koga vi trebate? A on kaže: Na svu sreću i žalost imam dogovoreno kod svoje socijalne radnice. Pa tu su vam stube, kaže portir. A ja pitam: molim vas recite mi gdje vam je rampa? On će: Rampa je na stražnjem ulazu. I tako većina naših ustanova ima rampe na stražnjem ulazu.

Prvo sam mislio da nas netko dobro zeza, a onda sam shvatio da oni vole kad kolica ulaze na stražnji ulaz, da nas ne vide svi ostali. Ja se inače u svom životu znam šaliti pa kažem, nakon što sam već ušao, gdje je tu moje parkirno mjesto? I onda me gledaju čudno i ne znaju što bi rekli. Ljudi su inače jako pristojni prema invalidima pa čak znaju i lagati. Kažu: Joj, ne mogu vam sada pomoći, žurim. Onda ja tu osobu kojim slučajem sustignem i kažem: Pa stvarno vam se žurilo. Tako vam je to i s institucijama. Njima se žuri, a nama život teče. Institucije vas ne zovu da vas upozore na nešto, nego vas zovu samo kada vam nešto moraju uzeti. Tako su meni nedavno zato što želim raditi uzeli invalidninu koja iznosi 1250 kuna mjesečno, a kao dodatak mirovini dobit ću tuđu njegu i pomoć koja iznosi 500 kuna plus 200 kuna od Grada Zagreba. Jer sam bio zločest, pec-pec, htio sam malo i raditi pa sam time valjda oštetio državu koja me uzdržava.

Ali neka im to, ja ću i dalje raditi jer mislim da svaka osoba, ne mora to biti samo osoba s invaliditetom, nego i zdrava osoba, treba imati priliku za obrazovanje i za pronalaženje kvalitetnog posla sukladno njegovu obrazovanju. Sustav u Hrvatskoj očito više voli kad ljudi žicaju, prose i kažu mi smo jadni invalidi. To je ona alanfordovska: čekaj, uzmi i bježi.

Predugo sam u kolicima, a još uvijek mi je super vid pa vidim takve gluposti. Umjesto da pružimo svima, pa tako i osobama s invaliditetom, jednaku mogućnost za rad, kretivnost, i da ih gledamo kao jednake svima ostalima u društvu.

Evo jednog primjera: čovjek normalno hoda i jedan dan ide na tenis. Oštetio je križne ligamente na koljenu. Ode na operaciju koljena, dobije štake i dalje odlazi na svoj posao. Ali tek kad je na štakama uviđa sve apsurde samo jednog dijela kretanja – nogostupa, visokih stuba, WC-a. Jer, oprostite, kad mora ići mokriti, treba negdje odložiti i štake. Isto tako, sa štakama mora paziti gdje gazi da se ne posklizne i ne padne na guzicu.

Evo još jedan primjer iz mog života. Kad čekam na tramvajskoj stanici tramvaj, u čemu je moj problem? Netko me treba nagnuti da bih mogao ući u niskopodni tramvaj. Onda ljudi, ako vide mene i majku s djetetom, priskaču u pomoć majci. Nemam ništa protiv toga, dapače, i ja bih pomogao toj majci. Ali zašto meni nitko ne priskače nego ja moram reći, moram moliti. Ja imam jako dugačak jezik, ja mogu reći i ja kažem, ali ljudi ostaju zbunjeni. I onda me znaju pitati gdje vam je onaj slatki kombi koji vozi invalide. A ja kažem kako ga ne mogu svaki put dobiti. I onda ljudi kažu dobro, pomoći ćemo. Kad dođe moja stanica, onda ja moram pitati tko će mi pomoći da izađem van. I što mislite tko se prvi digne? Baka i djed penzioneri koji jedva stoje i na svojim nogama. Kažem, ne, hvala, ima ovdje i mladih koji mogu pomoći.

Isti je problem s bankomatima bilo koje banke, nisu svuda prilagođeni za nas koji smo u kolicima. Meni se često događa da zbog isplate moram ući u poslovnicu, ali srećom ne moram stajati i čekati, nego fino sjedim u svojoj stolici dok čekam na red. Inače, i u tom slučaju imam svijest pa majku s djetetom ili trudnicu propuštam preko reda ispred sebe.

Ovaj blog je pisan ne zbog jogurt-revolucije, nego zato što je danas Međunarodni dan osoba s invaliditetom, svih onih koji se tako osjećaju i koji vuku za sobom neko pomagalo ili nose Ray ban naočale ili aparatić iza uha. Ne zato da bi slušali glazbu, nego da bi vas bolje čuli. Sretni i zdravi bili od kotrljajućeg Hrvoja.

http://vijesti.hrt.hr/

http://www.uir-zagreb.hr





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju