Osnovna škola fra Pavla Vučkovića Sinj

Počeci fonografije

Povijest zapisivanja i pohrane glazbe na zvučne zapise započinje u drugoj polovici 19. stoljeća. Razdoblje nastanka zvučnih zapisa najčešće se dijeli na akustičko razdoblje i elektroničko razdoblje proizvodnje zvuka. U akustičkome razdoblju snimanja zvuka (1877. – 1925.) tehnike snimanja bile su u cijelosti mehaničkim putem te im je nedostajalo dinamike i opsega frekvencija zvuka. Tek od 1925. počinje električno snimanje zvuka koje ne samo da je popravilo navedene nedostatke već je omogućilo snimanje većega broja izvođača.

Posebno se ističu izumi pojedinaca koji su temeljito promijenili glazbenu povijest. Godine 1857. francuski tipograf i fizičar Léon Scott de Martinville izradio je fonoautograf (phonoautograph) koji se sastojao od okrenutoga megafona ili trube zajedno s tankom membranom preko rubova. Kako je membrana odgovarala vibracijama zvučnih valova, njezini su pokreti stvarali ureze na cilindru. Glasniji zvukovi uzrokovali su veću amplitudu, a viši zvukovi veću frekvenciju.

Dvadeset godina poslije Charles Cros napravio je studiju koja sadrži prijedloge za reprodukciju zvuka, čak mu je dodijeljen i broj patenta, ali ta zamisao nije se nikada ostvarila u praksi.

Nastanak fonografa

Thomas Alva Edison (1847. – 1931.) izumio je, na današnji dan, 1877. uređaj koji je mogao bilježiti i reproducirati telefonske i telegrafske poruke. Edison ga je nazvao fonograf (phonograph), a prve zabilježene riječi bile su Mary had a little lamb. Prva snimanja zvuka na fonografu odvijala su se vertikalnim urezivanjem na valjak fonografa koji je prvo bio omotan kositrenom folijom, a tek poslije premazan voskom. Tijekom 1878. proizvedeno je gotovo 500 fonografa, a Edison je uskoro razvio usavršeni fonograf koji se sastojao od voštanih valjaka koji su se mogli više puta koristiti.

Gramofon i gramofonska ploča

Sljedeći velik izum bio je onaj Nijemca Emila Berlinera (1851. – 1929.) koji 1887. razvija metodu snimanja zvuka pomoću lateralno urezane brazde, a ne kako je to dotad radio Edison, vertikalnim urezivanjem u valjak ploče. Njegovo otkriće možemo smatrati prethodnikom današnje gramofonske ploče.

Prve pokusne ploče bile su od stakla te premazane čađom, dok su poslije rađene od cinka prevučenoga voskom. Emil Berliner od 1888. primjenjuje lateralno urezivanje u cinkovu ploču što omogućava stvaranje matrice za izradbu ploča. To načelo stvaranja ploča otvara vrata komercijalizaciji te već sljedeće, 1889. u Sjedinjenim Američkim Državama započinje masovna proizvodnja te prodaja fonografa i valjaka kao uređaja za razonodu. Prve ploče nisu imale papirnate naljepnice, bile su jednostrane, a tekst je bio urezan u sam korpus gramofonske ploče.

Šelak gramofonske ploče

Godine 1895. započinje proizvodnja ploča od tvrde gume, a tek od 1897. počinje proizvodnja ploča od materijala zvanoga šelak. Šelak je sastavnica materijala za gramofonske ploče koje su se izrađivale od 1896. do 1948. godine. Šelak je, u stvari, smolasti proizvod kukca Coccus lacca koji je rasprostranjen u Indiji, Burmi i Tajlandu. Prvo se sušio i mlio te bio jedna od sastavnica materijala šelak gramofonske ploče. U sastavu su šelak ploče mineralne tvari, čađa i vezivo u omjerima – 13,6 posto šelaka, bijeloga i crvenoga punila (svakoga po 37,4 posto), karbonskoga crnila (1,3 posto), cink stearata (0,49 posto) i kongo gume (0,92 posto).

Prve šelak ploče reproducirale su se samo s jedne strane i bile su promjera 12,5 cm, dok su ploče promjera 25 cm nastale 1901., a one od 30 cm tek 1903. godine.

Zanimljivost je da su umjetnici toga vremena teško pristajali na snimanje ploča, pokazujući otpor i nepovjerenje prema novim dostignućima tehnike – gramofonu i gramofonskoj ploči. Ipak, neki od svjetski priznatih umjetnika koji su snimali djela na gramofon bili su Nellie Melba, Enrico Caruso i dr. Također, u vrijeme akustičkoga snimanja zvuka rijetke su snimke instrumentalne glazbe na pločama zbog tehničkih nemogućnosti snimanja zvuka. U tome smislu violina se pokazala kao jedini instrument zadovoljavajućega zvuka jer se mogla postaviti dovoljno blizu cijevi za snimanje.

Vinilne ploče

Elektroničko razdoblje trajalo je do 1950-ih, kada se pojavila prva LP (long play) dugosvirajuća gramofonska ploča, napravljena od vinila, u izdanju tvrtke Columbia Records. Njezin je promjer bio 30 cm, a trajanje izvedbe otprilike 45 minuta. Izvodila se na 33 o/min, za razliku od dotadašnjih koje su se izvodile na 78 o/min, te postala gotovo svjetski standard. Dulje vrijeme reprodukcije LP ploče postignuto je zahvaljujući sljedećem:

1. brzina okretaja smanjila se gotovo upola
2. mikrobrazde su bile rađene puno finije i uže su rezane.

Sve to, kao i znatno bolju kvalitetu zvuka, bilo je moguće postići zahvaljujući vinilu, novomu materijalu za proizvodnju gramofonskih ploča. Daljnji razvitak, osim ploča na 33 o/min, stvorio je i ploču na 45 o/min, tzv. singlicu, tako da su se oba standarda ustalila u proizvodnji ploča.

Brojna proizvodnja gramofonskih ploča zadržala se do 1980-ih godina, premda njihova proizvodnja neprekidno postoji do današnjih dana, čak je zabilježen i rast prodaje vinilnih ploča i u svijetu i u Hrvatskoj.

http://mz.nsk.hr/