U hrvatskoj je književnosti bilo realtivno malo pisaca koji su u svoja književna djela unosili elemente humora i satire kao jednog posebnog vidnog ugla sagledavanja određenih društvenih zbivanja.
U 19. stoljeću bilo ih je svega nekoliko: Stanko Vraz, Ante Kovačić i Silvije Strahimir Kranjčević napisali nekoliko uspjelih satiričnih ostvarenja, dok humorističkih elemenata nalazimo povremeno u djelima Janka Jurkovića, Vilima Korajca, Augusta Šenoe i Josipa Eugena Tomića.
I to je sve.
Zapravo, sve do pojave Slavka Kolara (1891-1963) i ne možemo govoriti o nekom piscu čije bi cjelokupno književno djelo bilo prožeto isključivo kategorijama humora i satire.
A upravo po toj osobini Kolar se u hrvatskoj međunarodnoj književnosti izdvaja kao posve originalna literarna pojava: iako se tematika njegovih pripovijedaka u potpunosti uklapa u one najznačajnije tokove hrvatske književnosti tridesetih godina kada je primarnu preokupaciju pisaca zaokupila problematika sela ili provincije s naglešenim socijalnim akcentom, Kolar se od ostalih svojih suvremenika razlikuje upravo po tom svom specifičnom pristupu toj istoj tematici. Kolar se obračunava s poluinteligentnima naših sredina, kojima je kao opću crtu upisao megalomaniju, laktaštvo, političko nazdravičarstvo i kameleonstvo. U opisima sela, drugoj ključnoj temi Kolarove proze, nailazimo na tople, nenametljive, obične ljude. Negativnosti ljudskih naravi ne mimoilaze ni seoski ambijent, ali njima se Kolar ruga tiho, bez prevelike zlobe. Majstorski je uspijevao ocrtati tragičnu sudbinu pojedinca, nespremnog na žrtvu koja se od njega traži. Ostat će tako kao paradigmatski likovi hrvatske književnosti tragični junaci njegove Breze i Svoga tela gospodar, koji su preneseni i na filmsko platno..